Psihologija Traume

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja promjena: 2023-12-17 15:46

Mentalna trauma je reakcija tijela na traumatski događaj, kao prekomjerna i prema snazi mentalnog opterećenja tjelesna sredstva potrebna za njegovo doživljavanje.

Uzrok traume može biti bilo koja vrlo emocionalna stresna situacija koja je značajna za osobu: djela nasilja, uključujući emocionalno (vrištanje, poniženje, uvrede, obezvrijeđivanje osobe), seksualni napadi, smrt ili teška bolest voljenih osoba, vlastita bolest, prometne nesreće, zatočeništvo, ratovi, teroristički činovi, prirodne katastrofe i katastrofe koje je izazvao čovjek, te mnoge druge ekstremne situacije.

Zapravo, svaki događaj koji se doživljava kao neka vrsta krize, pod uvjetom da mentalne sposobnosti neke osobe, za njezinu obradu i asimilaciju, nisu dovoljne, povlači za sobom mentalno zaglavljivanje u jednoj ili drugoj fazi krize. Napetost koja nije izražena, zaustavljena i nakupljena u tijelu i psihi premještena je u nesvjesno te počinje živjeti i djelovati na osobu kao mentalna trauma.

U tjelesnoj metafori, ovo je unutarnja mišićna stezaljka koja zauzima ogromnu količinu resursa i snaga tijela.

Prema Peteru Levinu, traumatski simptomi nastaju kao posljedica akumulacije zaostale energije, koja je mobilizirana kada se suočila s traumatskim događajem i nije pronašla izlaz i iscjedak. Smisao traumatskih simptoma je da sadrže tu zaostalu energiju. (Važno je reći da bilo koji od gore navedenih stresnih događaja ne može rezultirati traumom, pod uvjetom da osoba ima dovoljno unutarnjih kapaciteta za oporavak).

Osoba izložena traumatskom događaju nije nužno izravno uključena; ponekad neizravno sudjelovanje, položaj svjedoka tuđeg nasilja, može dovesti do ozljeda. Čak i u obliku gledanja reportaže o terorističkom činu na TV -u. Ozljede su akutne (šok) i kronične. Prvi uključuju često jednokratne slučajeve vrlo snažne i iznenadne traumatizacije te prestanak uzbuđenja i iskustva na razini šoka. Takva se trauma može zaboraviti dugi niz godina i sjetiti se ponavljanja sličnih događaja u životu osobe. Ili osoba distancira svoja iskustva i izbjegava govoriti o traumi kako se prestali osjećaji ne bi otkrili. Trauma šoka često se razvija tijekom terapije, kada se povećava samoosjetljivost i osoba se počinje "odmrzavati" na onim mjestima svog iskustva gdje je prethodno imala pouzdanu anesteziju.

Poteškoće u definiranju kronične traume su u tome što se sastoji od velikog niza slabijih traumatskih događaja, ali koji se ponavljaju duže vrijeme i također smanjuju opću osjetljivost osobe. Na primjer: redovite kazne fizičkim nasiljem odrasle žrtve često doživljavaju kao "normu".

Najčešći znakovi traume su:

1) Prisutnost traumatičnog, tragičnog događaja doživljenog u objektivnom ili subjektivnom stanju bespomoćnosti ili užasa, ili pogoršanja životnih uvjeta koji dugo negativno utječu na osobu.

2) Povratak, iznenadna sjećanja na ono što se dogodilo (noćne more, "sjećanja"). Ponekad su sjećanja fragmentarna: mirisi, zvukovi, tjelesni osjećaji, koji na prvi pogled nemaju veze s doživljajem.

3) Izbjegavanje svega što nalikuje ili može nalikovati traumi. Na primjer, odrasla osoba koja je u djetinjstvu pretučena pod dekom može se bojati voziti dizalom, jer mu u zatvorenom prostoru postaje teško disati, a postoji i gotovo fizički osjećaj boli i užasa. Ili će djevojka koja je imala vezu s tiranom izbjegavati mjesta i bilo kakve podsjetnike na ovaj kontakt. Budući da se našla na istom mjestu gdje joj se rugao, ponovno će imati ubrzan rad srca i napade straha ili panike, ako čuje sličan parfem, odmah će osjetiti tjeskobu, tjeskobu itd. Položaj izbjegavanja često se povećava s vremenom.

4) Povećana uzbudljivost i strah. Svaka nova situacija počinje zahtijevati mnogo više napora za prilagodbu, izaziva jaku anksioznost, čak i ako nije povezana s traumom. Autonomni živčani sustav, koji regulira vitalne funkcije ljudskog opstanka, u stalnoj je pripravnosti za tjeskobu. To je poput motora koji radi u svim okretajima i još uvijek se ne pomiče niti jedan metar. Ove četiri značajke tvore obrazac oštećenja, koji se izvana izražava kao anksiozni poremećaj uzrokovan utjecajem traumatskog događaja.

Mentalna trauma očituje se u obliku kršenja integriteta funkcioniranja ljudske psihe, kada je značajan dio mentalnog materijala potisnut ili disociran, rezultat je unutarnje cijepanje. Trauma narušava normativnu mentalnu organizaciju i može dovesti do pojave neuropsihijatrijskih poremećaja nepsihotičnih (neuroza) i psihotičnih (reaktivnih psihoza) tipova, koje Jaspers naziva psihogenija.

Ovdje govorimo o graničnim ili kliničkim stanjima koja karakteriziraju i stabilno slabljenje imuniteta, radna sposobnost i sposobnosti adaptivnog mišljenja, te složenije promjene (posttraumatski učinak s opravdanjem) koje štete zdravlju, društvenom životu osobe, što dovodi do psihosomatskih bolesti, neuroza. Psihogenije se smatraju formiranjem iskustva posredovanog cijelom osobnošću (na svjesnoj i nesvjesnoj razini) tijekom razvoja patoloških oblika psihološke obrane ili njihovog sloma. Zbog činjenice da mentalna trauma na svoj način uključuje neku patološku prilagodbu tijela u obliku izgradnje pretjerane psihološke obrane, traumatizacija može pridonijeti narušavanju veza između psihe i tijela. Dakle, potonje se jednostavno "prestaje osjećati", što u konačnici dovodi do gubitka veze sa stvarnošću. Psihoterapija pomaže učinkovito uspostaviti ovu vezu. Rad s traumom ima za cilj dovršiti traumatsku reakciju, isprazniti preostalu energiju i vratiti poremećene procese samoregulacije.

Preživjele traume često prati visoki stupanj tjelesnog stresa, koji se može slabo razumjeti. U pokušaju da se nosi, osoba, braneći se od straha, gubi kontrolu nad svojim tijelom i psihom potiskujući, potiskujući svoje osjećaje. Slobodna verbalizacija, svjesnost i odgovor osjećaja potiče ozdravljenje. Postoji duboko prihvaćanje onoga što prethodno nije prihvaćeno - traumatična iskustva, stav prema posljedicama onoga što se dogodilo dobivaju priliku da se ne potisnu, već da se transformiraju. Razvija se novi stav prema traumatičnom događaju i prema sebi. Psihoterapija vam omogućuje da usvojite ovo teško iskustvo i ugradite ga u svoju sliku svijeta, da razvijete nove adaptivne mehanizme za kasniji život, uzimajući u obzir traumu koju ste proživjeli. Kurt Lewin traumu smatra egzistencijalnom danošću ljudskog postojanja, njegovim bićem, koje se mora prihvatiti, doživjeti i preobraziti za dobrobit sebe i svog života.