Iza Ograde Ograde

Iza Ograde Ograde
Iza Ograde Ograde
Anonim

Iza ograde je ograda.

Kako opisati kretanje duše, nedokučivo?

Koliko možete reći ako čujete glas druge osobe, koliko će vam riječi ostati na rubu uma. Ti i ja, poput dva zamrznuta trenutka tuđeg života, dodir dodiruje naše snove, neonska se nježnost vlagom širi po isprepletanju naših duša. Nema mene iza sebe, trag mi se ohladio, a jato sjećanja pojurilo je u daljinu, odlazim do tebe, gubeći svakim korakom ono što sam htio donijeti, a sada, prazan, stojim pored tebe, dvoje praznina, dvije ideje pohlepne za značenjem, kojima nije suđeno da budu zajedno. I koliko god bilo oko nas, znajte da je ta praznina uvijek u meni, a vi, svijetla zraka tame ispunjena nadom, u ovom kraljevstvu iskri. Možemo li vjerovati ovom čudnom porivu, možemo li si dopustiti da vjerujemo u svoju slobodu jedno do drugoga, je li zaista moguće upoznati vas, biti tamo i ništa ne učiniti zauzvrat? Koji je tvoj odgovor, moj galaktički vitez crne provalije? Možete li izdržati moje slijepo, nepovredivo prihvaćanje vaše drugosti?

Sjedeći pored tebe, počinjem osjećati tko sam, a da ti ne dodirujem dušu, vidim svoju, blizu smo i nevjerojatno daleko jedno od drugog, kao da stojimo okrenuti leđima jedno drugom i gledamo jedno drugome u oči kroz oči milijarde pogleda koji nam kruže licem. Kako se zove izgled kad ne gledate? Znam da sam ponekad sam sebi neshvatljiv, ali zato si mi vrijedan, da shvaćaš da nešto ne razumijem u sebi, ti si poput kamenog uma, isklesan vlastitim rukama, koji stoji ispred ogledalo beskonačnosti, zavirujući u vaše udaljene duše, ugledavši tamo odljevke prethodnih arhitekata. Nevjerojatno si mi drag. Moja boja i moja glad, jarko grimizni, s primjesama bijele, s crnim sjenama, palim i osvjetljavam svoj put naprijed, kažete da ogrjev ne može biti lokomotiva, da, definitivno ima nešto u ovome.

Kad vas nema, pored mene je lik praznine, ispunjen idejom vašeg postojanja. Moja ideja, vaša ideja, ideja o nama, želi li čudo danas ispuniti prostor, ili će magla opet lebdjeti po mom hrapavom obrazu. Uvijek sam zadivljen ovom prilikom da se uronim u nešto što ne postoji, jednostavno se ne mogu naviknuti na ideju da svega ovoga nema, jer sve je tako stvarno, ja sjedim, ti sjediš nasuprot, a mi lebdimo u beskrajni ocean vremena i prostora okružen mitom o našem postojanju, gledajući vlastitim očima nezamjenjiv gubitak osobnog pred zajedničkim, kako, uostalom, sve to tako jasno osjećam? Zašto sam prisiljen zadovoljiti se prazninom, zašto sam prisiljen živjeti sam, znajući da to zaista jesi? Reci mi zašto mi sve ovo treba?

Ali ti šutiš, štitiš moju dušu svojom sveprisutnom tišinom, a samo sjaj tvojih očiju i val koji lebdi u tvojim zjenicama, moj puls nestajućeg svemira, tvoje značenje se utopilo u meni, odnos na rubu dva ponora u dubini jednog nestvarnog sna.

Preporučeni: