Za nekoliko tjedana, za mnogo djece koja su navršila tri godine, počet će nevjerojatno vrijeme vrtića. Istodobno, za neke njihove roditelje to će biti blagoslov ("Ura, napokon mogu na posao!"), A za neke - apsolutne muke ("kako je ona - moja krv?").
Primijetila sam da se najbolji prilagođavaju vrtiću i mnogo manje bolesnoj djeci, čiji roditelji ne mogu biti s djecom kod kuće i bit će im izuzetno teško sjediti s djetetom čak i na bolovanju. Na primjer, i mama i tata rade, a prihod svakog od njih iznimno je važan u financijskom sustavu obitelji. Doslovce lako "guraju" dijete iz kuće u vrt bez osjećaja grižnje savjesti. Morate raditi, a dijete mora biti u vrtu. I bez dugog uvjeravanja i dugoročnih prilagodbi (to je kada prvo nekoliko sati u vrtu, a tek onda, kad se prilagodite, možete ručati i otići na spavanje).
Ako je majka jako zabrinuta isplati li se uopće ići u vrtić ili s teškim srcem ostavlja dijete na pragu vrtića, tada dijete plače, ne želi nikamo i često je bolesno.
Zašto se ovo događa? To je sve o "teškom srcu" majke. Ako nije potpuno sigurna da će s djetetom u vrtiću sve biti u redu, dijete skenira njezine osjećaje. Nema ništa alarmantnije za dijete od uplašene i nesigurne mame. Doživljava sve zbog čega je zabrinuta: loše je u vrtu, opasno je u vrtu, bolje je provesti što manje vremena ili uopće ne hodati.
Potpuno druga opcija, kada se majka, bez sjene sumnje, bez ikakvih zastrašujućih misli, čvrsto i samouvjereno oprašta od djeteta, znajući da će sve biti u redu. Takva djeca nisu jako bolesna, takva djeca ne pate u vrtiću, štoviše, tamo uživaju u životu i upijaju sve dobro (upravo dobro!) Što vrtić može dati.
Ista stvar se događa i sa školom. Što majka ima više tjeskobe, djetetu je sve teže. I što se majka više "ravnodušno" odnosi prema školskom procesu, djetetu je lakše.
Najbolje što majka može učiniti je biti potpuno mirna s djetetom u vrtiću ili školi i svijet percipirati sigurnim i bistrim. Tada će dijete svijet percipirati kroz prizmu takvog modela percepcije, što bi, vidite, bilo lijepo.
