Psihoanaliza Jacquesa Lacana

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja promjena: 2023-12-17 15:46

Pokušavajući reći nešto o tako značajnim tekstovima kao što su djela Freuda i Lacana, neizbježno se osuđujete na zamjerke da su neka od tih značenja - za neka, možda sasvim očita - propuštena, ali u Došlo je do značajnog odstupanja u prezentaciji zabrinut.

Međutim, već zahvaljujući ovom prvom strahu, moguće je ocrtati polazište za daljnje izlaganje, koje u slučaju ovih prijekora može poslužiti kao svojevrsni apologeta govorniku.

Dakle, za polazište uzimamo propuste i odstupanja u govoru. Tako se od samog početka nalazimo u samom središtu problema koji se razmatraju, budući da nam sami koncepti propusta i odstupanja postavljaju brojna pitanja:

Što nedostaje u govoru?

Odakle govor odstupa?

Zašto i zašto je postojala propusnica ili odstupanje?

Gdje i gdje govor odstupa?

S praktičnog gledišta, pojava praznine ili odstupanja pokazatelj je da se govor približava činjenici da se, budući da se u današnje vrijeme ne može izraziti riječima, izražava u obliku simptoma. Odsutnost govora označava mjesto na kojem se nekada skrivao njegov uzrok.

Prelazeći s opisnog na objašnjenje, valja ukazati na okolnosti koje daju ključ za razumijevanje ovakvog stanja stvari, naime: prvo, funkcija govora uvijek je njegova usredotočenost na drugoga, a drugo, u govoru, subjekt uvijek izražava na ovaj ili onaj način. sebe. Osim toga, govor je izgrađen prema zakonima jezika, u kojima je izvorno položen sustav odnosa među ljudima. Barem, prema istraživanjima i zapažanjima Claudea Levi-Straussa, formiranje jezika povijesno, zapravo, počinje fiksiranjem takvih odnosa, klasifikacijom drugih po srodstvu i propisivanjem prirode njihovog međusobnog odnosa. Kad subjekt govori, on se u svakom slučaju upisuje u opći govor - diskurs - ljudi oko sebe. Štoviše, njegova se verbalna slika o sebi pojavljuje i u tome kako i u onome što govori, bez obzira o kome ili o čemu izričito govori. Dakle, govor je uvijek priča drugome o sebi, čak i u slučaju kada je taj govor interni, budući da je sposobnost govora jezikom primio od drugog, kojem ovaj subjekt pripisuje zakon izražen i postojeći u jeziku.

Međutim, mnogo prije subjekta jezika, odnosno u ranom djetinjstvu, on već ima, s jedne strane, neko iskustvo koje nema sliku ili ime, kao ni integral, ali još nije naznačeno riječima, percepcija sebe. Kad dođe vrijeme da se to iskustvo i ova vlastita slika nazovu riječima, ispostavlja se da se neki njihovi dijelovi ne slažu sa zakonima odnosa koje propisuje jezik.

S jedne strane, takvi dijelovi iskustva i vlastite slike, prema zakonima jezika, ugrađeni su u međusobnu povezanost s drugim pojmovima koji nose pečat nepoželjnosti, osude i kazne. No, uz opasnost od društvenog odbacivanja, postoji i složenija okolnost: arhaični dijelovi iskustva i slika subjekta ne mogu se u potpunosti odraziti u jeziku zbog njegove grube diskretnosti pa ih je stoga nemoguće okrenuti drugome uz pomoć govora i prema tome primiti od njega željeni odgovor. Što se tiče takvih dijelova, možemo reći da se pokušalo označiti riječima, upisati u njihovu povijest, u tekst teme, ali ovaj pokušaj naišao je na gore opisane prepreke. Ali ono što se nekad dogodilo u mentalnom životu ostaje u njemu zauvijek. Ostaje u njemu i opisanom neuspjelom pokušaju, čiji je rezultat ipak postao višerazinska veza između riječi, imaginarnog prikaza i nejasnog iskustva Stvarnog. Postoji samo jedan izlaz: premjestiti te komplekse u nesvjesno, gdje se oni, već označeni riječima, počinju strukturirati prema zakonima jezika kao simptomi. Kao rezultat toga, umjesto onoga što je u tekstu potisnuto o sebi, iz čega su izvučeni svi daljnji iskazi, stvaraju se pauze iz kojih se, ipak, stvaraju niti međusobne povezanosti s drugim pojmovima koji čine sjećanja, odnosno povijest predmeta, razilaze se. Višedimenzionalnost ove strukture diktirana je činjenicom da se jedno te isto značenje može potencijalno izraziti na različite načine, a ako neke od ovih metoda prođu daleko od nastalih ruptura, druge izravno stupaju u interakciju s njima. No, s druge strane, što govor dalje bježi od takvih praznina, to više iskrivljuje ono što subjekt želi time izraziti.

Tijekom psihoanalitičke terapije subjekt počinje lutati udaljenim kružnim putevima, međutim, budući da traži bolje razumijevanje od analitičara kako bi ga mogao spasiti od duševne patnje, postupno se uvjerava u neprikladnost tako udaljenih putova. Izgovarajući sloj po sloj svoju sliku, prihvaćenu od drugih, ali uistinu ga ne zadovoljavajući, subjekt se sve više približava njegovim stankama, odakle dolazi strah od odbijanja i očaj zbog mogućnosti da izraze svoj sadržaj, tražeći zadovoljstvo od drugog. Tamo gdje govor iznenada naiđe na takve prekide, on ili odstupi ili se prekine. Ovako vidimo prirodu otpora. No potrebno je uzeti u obzir i to da se sadržaj pauza u tekstu subjekta o sebi formirao jedno vrijeme u odnosu na određene ljude koji su ga okruživali u djetinjstvu. Pokušaj imenovanja njihovih stvarnih i zamišljenih dijelova riječima imao je za cilj izraziti te dijelove ispred njih i dobiti odgovarajući željeni odgovor. Ne čudi sada da kako se sve više približavaju ovom sadržaju, riječi počinju nositi pečat onoga kome bi trebale biti upućene. Ovaj pečat, oblik izražavanja, čak i ako je izobličen do neprepoznatljivosti, u biti je složeno ime osobe kojoj je odstupanje ili propušteni govor bio namijenjen. Dakle, u psihoanalitičkom procesu postoji transfer … Sada postaje jasan odnos između prijenosa i otpora. Iza prijenosa stoji ime osobe kojoj je zahtjev poslan o tome odakle dolazi otpor. A budući da su ime i sadržaj skriveni iza njega neraskidivo povezani, prepoznavanje imena također postaje izvor otpora, međutim, na putevima govora koji se približavaju prekidima u povijesti subjekta, ovaj naziv u obliku izraza pojavljuje se i postaje očito mnogo ranije od sadržaja ove pauze … Otpor se rađa prijenosom naprijed.

Tako se u početku psihoanalitička tehnika svodi na pomaganje subjektu da ne zaluta; analitičar svojim intervencijama onemogućuje subjektu da ponovno uspostavi stare kružne tokove, sijejući sumnju u sadržaj snažno odstupljenog, praznog govora, povećavajući nezadovoljstvo njegovom prikladnošću za samoizražavanje.

Glavna intervencija, tumačenje, trebala bi biti učinjena u trenutku transfera - otpor, kada subjekt već može vidjeti same krajeve svog prekidanja, ali potpunog govora, uz koji se prevoditeljev govor može izravno vezati. A ako dođe do takve privrženosti, sadržaj praznine više se ne mora izražavati kroz simptom, budući da mu se vraća govor. I premda ona sama još uvijek ne može izraziti zamišljene ideje i nejasan doživljaj Stvarnog iza sebe, one sada postaju dostupne svijesti.

Osim toga, valja napomenuti da se vrijeme potrebno za dublje prelaženje u pauze u tekstu predmeta može razlikovati kako za različite predmete, tako i za istu temu pri radu s njegovim različitim kompleksima simptoma. Govor prekinut na pola puta vjerojatno neće nastaviti s istog mjesta u sljedećoj sesiji, jer će svakodnevni život između sesija, za razliku od psihoanalitičke intervencije, olakšati povratak zaobilaznim putevima, prikladnim za uspostavljanje i održavanje stvarnog odnosa. Drugim riječima, stanka odobrena postavkom zapravo doprinosi otporu subjekta.