Prostor U Meni

Video: Prostor U Meni

Video: Prostor U Meni
Video: U Meni Sevmadi💔💔💔 2024, Svibanj
Prostor U Meni
Prostor U Meni
Anonim

Izraz "Slušaj svoje srce" čuo sam od djetinjstva. Intuitivno sam shvatio da je ta sposobnost način izlaska iz teških situacija u kojima je teško donijeti odluku "glavom". No, bez obzira na to što ovaj izraz nisam izvrnuo u odnosu na sebe, kako nisam pokušao "čuti" svoje srce, ništa nije bilo od toga. Za mene je ovaj proces bio poput čarobne kutije koja sadrži nešto vrijedno. Kad ga jednom otvorite, moje će oči vidjeti istinu, koja će iscrtati sve "i". S vremena na vrijeme, u teškim situacijama, izvadio sam ovu kutiju iz ormara, otpuhao je s prašine, otvorio je s pijetetom i nadom i … Svaki put sam se razočarao, ne susrećući u svojoj bezdanici ništa osim magle, u kojoj nisi mogao ništa vidjeti.

Tako sam mogao satima sjediti nad njom, naprezati mozak, pokušavajući se odvojiti i prepoznati siluete koje trepere u tami. Znao sam da su mnogi, otvarajući ih, unutra pronašli ono što su tražili. Nisam ja. Razbijao sam mozak pokušavajući shvatiti kako mogu čuti svoje srce. Razočaran je bacio ovu sitnicu natrag u ormar. Iza zaključanih vrata začuli su se jezivi zvukovi, kuća je vibrirala kao za vrijeme potresa, zidove su prešle pukotine. Htio sam čvrsto zatvoriti oči, pokriti uši rukama, pokušati zaboraviti na postojanje kutije i, otvorivši oči, otkriti da je sve ovo samo noćna mora. No potresi su se događali sve češće, a pukotine su se poput divovskih pauka širile po kući. Trebala sam pomoć.

Tako sam na kraju posjetila psihoterapeuta, geštalt terapeuta. Tada sam imao 26 godina. Tada mi je prvi put u životu postavljeno jednostavno pitanje: "Što osjećaš sada?" Nesporazum, smrzavanje, smrzavanje. Napunio sam mozak i dao objašnjenja, tumačenja svog stanja, objasnio, pojasnio. Misli su se prevrtale jedna u drugu, gradio sam logična objašnjenja svog stanja, ali nisam mogao odgovoriti na bitno jednostavno pitanje.

Odustao sam, tražio druge načine, ali svaki put kad bih krenuo iznova. U početku sam, slušajući svoje tjelesne osjećaje, uz pomoć psihoterapeuta, postupno naučio imenovati osjećaje koje su u mom tijelu kodirali drevni hijeroglifi. Otvorivši kutiju, otkrio sam svoju sposobnost da vidim jasnije konture i oblike gdje su već prije blještale mutne siluete. Iznenađenje, radost, tjeskoba. Ispada da unutra nije prazno, postoji cijeli svijet, cijeli svemir! I kako se lako izgubiti u njoj, kad ne poznaješ orijentire, kad si još uvijek stranac u njoj. Ljutnja na sebe, sramota. Sramota što ne možete ni primijetiti ljutnju kad je to potrebno, kad dođe vrijeme da izgovorite svoju riječ, kako ne biste nestali, ne otopili se u struji života. Tuga, tuga. To što je toliko dugo kucao na zid, nije primijetio tu eksploziju boja iznutra, o vremenu provedenom izvan ovog svijeta.

Sada sve češće i jasnije čujem svoje srce. Mogu razabrati jezik na kojem mi se obraća. Jezik koji je, koliko god bio težak, nemoguće razumjeti glavom. Jezik koji znamo od rođenja i umjesto da ga koristimo za obraćanje svijetu, za vođenje dijaloga sa samim sobom, zaboravljamo kao nepotreban.

Sada nisam stranac u svom svemiru. Da, nema kraja. A to znači da u njemu ima još beskonačno mnogo neistraženih cesta, što vodi nikome ne zna gdje. Ali ako znate jezik, uvijek se možete raspitati o smjeru. I prije svega za sebe!

Preporučeni: