Trauma I Odvajanje

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja promjena: 2023-12-17 15:46

Pod traumatskim utjecajem (eksplicitnim ili latentnim), kao što znamo, Sebstvo se raspada, dijeli se na dijelove, jedan od njih je demonske, agresivne prirode, da bi zaštitio drugu, ranjiviju figuru unutarnjeg djeteta, trauma postaje ljepilo između njih. Ona popunjava nastale praznine.

Po mom mišljenju, osoba koja je bila podvrgnuta traumatskim utjecajima ne samo se disocira, brani se od ozljeda, druga posljedica, ništa manje teška, je gubitak smisla. Traumatski događaj ili niz sličnih događaja ne događa se po volji i pristanku osobe koja ga je prošla. Stoga se takve priče za nositelja traume mogu činiti besmislenim i nemilosrdnim eksperimentom nekoga tko ima više moći i snage, a jedino značenje može biti želja za osvetom, koja također ne nalazi rješenje, budući da je počinitelj uvijek veći i strašniji i želja za pronalaskom potpore u spašavanju od samoće i boli, a nemoguće ju je pronaći, jer ne možete vjerovati nikome tko je više od traumatizirane osobe.

Zaštita, prema vrsti disocijacije, omogućuje osobnosti da se prilično uspješno prilagodi vanjskom svijetu, agresivnom dijelu Jastva, dobro skriva unutarnje, traumatizirano dijete. No, život se gradi na principu dokazivanja i stalnog odgovora na prijestupnike iz prošlosti, trauma se diže poput zastave, ispunjavajući osobu ponosom što ju nosi. Istodobno, semantička strana života je devastirana, čini se da se osobnost smrzava u potrazi, nego u iščekivanju novih značenja. Oni također mogu postati, kao što sam gore rekao, beskrajna, petljasta iskustva boli i žeđi za pravdom i osvetom. Čak i kad vanjski traumatski utjecaj prestane, osobnost ostaje zatočena za svoja značenja iskrivljena traumom, budući da unutarnje iskustvo nastavlja preplaviti osobnost.

Jung o tome govori kao o osjetilno obojenim afektivnim kompleksima. Ovako to opisuje Kalshed u svojoj knjizi. Unutarnji svijet traume:

Vanjski traumatični događaj prestaje i povezani šokovi mogu se zaboraviti, ali psihološke posljedice nastavljaju preplaviti unutarnji svijet, a to se događa, kako je Jung pokazao, u obliku određenih slika koje tvore skup oko snažnog utjecaja, što je Jung nazvao "kompleks senzualne boje". Ti se kompleksi ponašaju autonomno, poput zastrašujućih "stvorenja" koja nastanjuju unutarnji svijet; predstavljeni su u snovima u obliku napadajućih "neprijatelja", strašnih zlih zvijeri itd

Zbog toga se osobnost vlastitog života i sve što ga ispunjava percipira kroz prizmu tih vrlo traumatičnih kompleksa, kroz značenja osvete i patnje.

Odcijepljeno unutarnje dijete nalazi se okruženo i zarobljeno traumatičnim iskustvom, gradeći kroz njega odnos sa svijetom, kao i gradeći odnos upravo s ovom patnjom, kao s unutarnjim predmetom.

Dakle, trauma ne postaje samo iskustvo, ona postaje unutarnji objekt osobnosti, introjektiran izravno traumatskim događajem.

… Također, traumatski afektivni kompleks postaje posrednik između vanjskog svijeta i unutarnjih iskustava, diktirajući vlastite refleksije i viziju vanjskog svijeta.

James Holis u svojoj knjizi "Prođite nasred ceste, kako prevladati krizu" opisuje 4 faze razvoja osobnosti, od kojih svaka određuje osobni identitet svake osobe. Prvi od njih je dječji, u kojem Ego u potpunosti ovisi o fizičkoj i psihološkoj atmosferi u obitelji, koju stvaraju roditeljske figure, a sve sljedeće odnose se na izgradnju odnosa s vanjskim svijetom, s društvom i samim sobom, postupno izgrađujući odnose duž osi EGO-SEBSTVA …

Vratimo se djetetovom identitetu, koji prvenstveno oblikuje osobnost, postaje temelj za sve daljnje radnje i iskustva. Ako se u ovoj fazi razvoja identitet iskrivi traumom, osobnost se formira kao da je pod utjecajem otrovne tvari, jer će to dodatno utjecati na formiranje osobnosti. Psihološka obrana, djelujući vrlo snažno, omogućit će iskustvo kriza povezanih s godinama, postupno se prilagođavajući vanjskoj stvarnosti, ali osovina Ego-Ja bit će formirana na temelju iskrivljene percepcije Ega, pod utjecajem traumatičnog toksin

Sličan primjer možemo vidjeti u filmu "Zaklete djevice" redateljice Laure Bispuri. Djevica pod zakletvom (alb. Virgjineshtë) žena je koja je dobrovoljno prihvatila zakletvu na celibat (potpuno odricanje od braka i spolnog života) i preuzima mušku ulogu u obitelji. Nakon polaganja prisege pred seoskim starješinama, "zakletu djevicu" tretiraju kao čovjeka. Nosi mušku odjeću, vodi muški način života i ima pravo glasa u upravljanju zajednicom na ravnopravnoj osnovi s muškarcima. Jedan od razloga koji tjera djevojku da položi zakletvu na celibat je oklijevanje u sklapanju braka koje joj je nametnula zajednica i nedostatak ženskih prava na život bez muškarca. Drugi veliki motiv može biti odsustvo muškaraca na čelu obitelji. U takvoj situaciji žene u obitelji su nezaštićene i nemaju predstavnika u vijeću zajednice. I samo u slučaju kada jedna od žena preuzme ulogu muškarca, obitelj ima branitelja svojih interesa u vijeću. Djevojka ima lažni ego. U tom slučaju, trauma identiteta ne dopušta biti ni žena ni muškarac. A ozdravljenje postaje moguće tek smrću lažnog identiteta, uništavanjem iskrivljenog Ega i formiranjem pravog I. dobiva nova značenja i želje.

Također, u razgovoru s kolegama rodila se ideja o kolektivnoj ili transgeneracijskoj prirodi traume. Trauma kao obitelj, drevno nasljeđe, može se naslijediti s koljena na koljeno, ili će to biti traumatična tradicija koja prkosi razumijevanju. Zatim, prije onih koji žele promijeniti ovaj algoritam stvari, bit će vrlo težak izbor, a razdvajanje će imati kolektivni proces. Odvajanje od obiteljskog scenarija ili običaja platit će visoku cijenu u obliku prvo istjerivanja iz sustava, a zatim izgradnje vlastitog novog prostora.

Kao rezultat toga, trauma se uvodi u intrapsihički prostor osobnosti, ispunjavajući praznine između rascijepljenog sebstva. Ona postaje visoko nabijen, destabilizirajući, vrlo bolan unutarnji objekt sposoban promijeniti odraz stvarnosti.

Ona razdvaja osobnost u agresivan zaštitni dio, koji gradi odnose s vanjskim svijetom, kroz prizmu traumatičnog događaja, a također postaje okruženje unutarnjeg djeteta, formirajući njegovu mentalnu strukturu i ispunjavajući ga bolnim značenjima, potragom za pravda i želja da se beskrajno nadoknadi nastala praznina.

Kao što znamo, tu funkciju, s obzirom na normu razvoja osobnosti, obavlja majčinski lik i formira odnose sa svijetom i unutarnjim stanjem djeteta.

Moja je pretpostavka da trauma može ispuniti osobnost toliko da istisne ili iskrivi sve ostale unutarnje objekte.

Stoga će svi daljnji razvojni procesi prolaziti kroz traumatizirane unutarnje objekte.

U normi razvoja, svaka osoba prolazi kroz takav proces kao odvajanje od majčine figure. Ono što ne podrazumijeva prekid odnosa sa pravom majkom jest izgradnja vlastitog unutarnjeg i vanjskog prostora, uz održavanje emocionalnih veza sa pravom majkom, prihvaćanje iste i stvaranje kvalitetno nove.

Što se događa ako je unutarnji prostor ispunjen traumatičnim afektivno nabijenim iskustvom koje iskrivljuje psihičku optiku i značenja osobnosti?

Po mom mišljenju, do trenutka nesvjesnog doživljaja traume, osoba zapravo ne gradi svoj život. Život je podložan traumi, čak i ako je, kao događaj i iskustvo, potisnut ili potisnut. Važna faza u životu pojedinca je faza odvajanja od traume, kao od unutarnjeg objekta koji dugo ispunjava praznine i ispunjava cijeli život pojedinca smislom.

Takvo iskustvo u odrasloj osobi izaziva unutarnji sukob, a ako kao dijete nije imao priliku promijeniti okolnosti koje ga okružuju te se nalazi u potpunoj psihološkoj i fizičkoj ovisnosti o roditeljskim figurama, identificirajući se s obitelji. Tada je u drugoj polovici života, formiranjem novog identiteta, osoba sposobna transformirati događaje. No, mogućnost formiranja drugačijeg identiteta prezentirana je tek smrću prethodnog, obiteljskog. Ovdje se osoba suočava s važnim unutarnjim izborom, smrću i rođenjem novog ili nastavkom zadržavanja starog traumatiziranog prostora.

Ta su iskustva popraćena strahom od izdaje, urušavanjem iluzija, što je vrlo bolno za samu osobnost, ali sastavni je dio procesa razdvajanja i izgradnje vlastitog ja.

James Holis piše usred prolaza:

Osjećaj izdaje, slom neopravdanih očekivanja, praznina i gubitak smisla života, koji se pojavljuje u isto vrijeme, rađa krizu srednjih godina. No, tijekom ove krize osoba dobiva priliku postati individualnost, prevladavajući odlučujuću roditeljsku volju, roditeljske komplekse i društveno-kulturni konformizam. Tragedija situacije leži u činjenici da regresivna psihička energija, podvrgavajući se autoritetu, često drži osobu u snažnoj ovisnosti o tim kompleksima i time koči njezin osobni razvoj.

Po mom mišljenju, ovdje se mogu razlikovati sljedeće faze.

- Susret - trenutak svjesnosti i prepoznavanja traume kao događaja ili niza događaja koji su se dogodili davno i koji su snažno utjecali na mentalnu strukturu osobnosti. Kad se ustanovi da je introjektirano iskustvo riješeno protiv volje i želje pojedinca, u ovoj fazi postoji svijest o drugačijem putu i mogućnosti drugih značenja, osim osvete. Nova prilika je dana sebi. Ovo je faza u kojoj se nesvjesno prestaje zvati sudbinom.

- Dijalog, jedna od vrlo dugih i teških faza u razdvajanju i naknadnoj individuaciji osobe. Tu izlaze bol i brige. Osobnost se susreće s vlastitim sjenovitim materijalom, koji ju je do tada mogao zadržati u aspektu traumatskog iskustva, rastajući se sa onim što je donijelo smisao, gradeći odnose, bez prizme traume, bez svojih projekcija. Ovo nije samo sastanak s Minotaurom, ovo je dijalog s njim o tome zašto sam vas tražio? Zašto sam tako dugo živio s tobom?

Prihvaćanje ili prihvaćanje.

Trenutačno popularan koncept prepoznavanja ili prihvaćanja traume i objekata povezanih s njom iskrivljuje, po mom mišljenju, pravo značenje ovih pojmova. Prihvaćanje nije samo pristanak koji istiskuje agresiju, bol i želju za pravdom i kaznom počinitelja. Sadrži mnogo dublje značenje, prepoznavanje mjesta boli, a ne zajedničko ogorčenje za cijeli svijet, želje za osvetom i bijesom uzrokovane traumom. Dodjela prostora u intrapsihičkom svijetu pojedinca, gdje je pohranjena ova ili ona trauma, bilo da se radi o gubitku, nasilju, a ne ljubavi. U ovoj fazi, osobnost uči živjeti s onim što se dogodilo ili dogodilo, a da te događaje i iskustva povezana s njima ne učini vlastitom životnom normom, ovdje se optika osobnosti okreće novim kutovima i mogućnostima, dok se samo iskustvo ne izbacuje, a događaji se ne pokušavaju istisnuti i zaboraviti. Psiha, otkrivajući u sebi crnu rupu, koja je nekad u sebe upijala sve moguće resurse, sada postaje samo prostor, više joj se ne služi. Osobnost postaje sposobna govoriti o tome, ali ne kroz to.

U ovoj fazi rastu tanji slojevi traumatizacije, budući da je razdoblje prilagodbe već prošlo, a čini se da je osoba izgradila vlastiti život, ali bez priznanja, ovaj će život biti poput miša koji trči u kotaču, budući da sve to što osoba čini diktirano je emocionalnom glađu i željom da ne primijeti baš tu glad. Po mom mišljenju, takve promjene nisu samo tijek slučajnih događaja, oni su unutarnji svjesni izbor osobe koja se odlučila razvijati u svom životu.

Transformacija.

Kad postoji pravda i potreba za događajima koji su ranije bili traumatizirani, više ne ostaje prostora između izdvojenih dijelova sebstva, svi će se dijelovi ujediniti u cjelinu, a stječe se ili oblikuje novo značenje i prostor osobnosti, bez uništavanja prethodnog iskustva.