Namjerno Putovanje Kroz Gledišta

Sadržaj:

Video: Namjerno Putovanje Kroz Gledišta

Video: Namjerno Putovanje Kroz Gledišta
Video: Putovanje motorom kroz BIH, prvi dio. ( Romanija, Zelengora, Morine) 2024, Svibanj
Namjerno Putovanje Kroz Gledišta
Namjerno Putovanje Kroz Gledišta
Anonim

Kada je vrijeme za posjet terapeutu? Kad osoba osjeti da je zalutala u slijepu ulicu. Uz svu obilje samoobrazovnih materijala, nekima od nas je potreban opipljiv vodič iz džungle psihičkih gomila. On nastoji pronaći ovaj vodič u terapiji.

Zašto se događa da terapija ne djeluje ili donosi privremene rezultate? Dobar graditelj zna da ako je zgrada izgrađena na slabim temeljima, neće dugo stajati, bez obzira koliko je unutra premazali žbukom. Isto je i s terapijom: ponekad je osobi potreban zaštitni ili adaptivni mehanizam kako bi došla do stanja uma u kojem se mogu postaviti temelji. Sposobnost klijentu objasniti takve mehanizme kao što je papir za praćenje ranjenog uma - uključujući pozitivan fokus, popis zahvalnosti, skeniranje osjeta tijela - i njihova razlika od dubokog unutarnjeg rada siguran je znak profesionalnog terapeuta.

Jedna od grešaka koje dovode do gubitka vremena, mentalnih i intelektualnih resursa je pokušaj prisiliti pacijenta da preskoči kanjon, kad ni ne vidi početak litice. Ovdje se ne radi o ograničenom vremenu dostupnom pacijentu zbog financijskih sredstava. Češće nego što je prihvatljivo, terapeut je u stanju prividne "objektivnosti", što je, zapravo, svojevrsni amalgam njegova profesionalnog i životnog iskustva, potkrijepljenog potrebom da ostane apstrahiran.

Pacijenti koji napuštaju terapiju često se žale da čim uđu u ordinaciju terapeuta, odmah naiđu na ovu "objektivnu, osuđujuću osobu koja čuva odgovore na sva pitanja". Nedostatak humanosti terapeuta može se usporediti s nedostatkom ljepila koje drži cigle zajedno u svježe izgrađenoj zgradi.

Kao što se događa s mnogim velikim idejama u našoj kulturi, zlatna sredina ili ravnoteža ponekad nam je nepoznata. Ako nam se kaže da psihoterapeut mora poći s pozicije objektivnosti, tada se stavlja kraj na uključivanje vlastitih emocija u proces terapije. Takav je stav destruktivniji od iscjeljivanja: do ozdravljenja može doći samo uz inteligentnu interakciju izgubljenih i vodiča. Da bi na svjetlo dana izveo izgubljenog putnika, vodič, prije svega, mora razumjeti gdje se nalazi i pronaći ga!

Čega se izgubljena osoba najviše boji? Tako je: da će u svojim lutanjima uvijek biti sam, bez društva. Da nema gdje vikati, jer nitko neće čuti; te da će morati izaći vlastitim rukama. Stoga, kada osoba koja doživi duboku depresiju sretne psihoterapeuta koji mu odmah kaže da je depresivno nezdravo i pogrešno te da takvo stanje treba promijeniti, pacijent se suočava sa situacijom u kojoj je još uvijek sam.

Većina nas se obraća psiholozima i terapeutima iz razloga što sami ne možemo pronaći izlaz. Nastavljajući biti u ovom stanju usamljenosti čak i u prisutnosti terapeuta, samo se potvrđujemo u svojoj pogrešnosti. Što da učinim ako osjetim osjećaj i jasno mi pokažu da je osjećaj pogrešan? Počinjem osjećati da sa mnom nešto nije u redu. Dolazim i kažem psihologu: "Nešto nije u redu sa mnom." Psiholog se žuri liječiti ovo "ne tako", iako je zapravo sve tako, a klimavi temelj na koji je potrebno usmjeriti prosvijetljeni pogled dubok je osjećaj pacijentove pogrešnosti i neprihvatljivosti njegovih emocija. Ako trebate poslati tim radnika negdje, onda samo tamo.

Prvi korak koji psihoterapeut mora poduzeti kako bi uistinu ublažio stanje pacijenta i osigurao daljnje ozdravljenje jest pogled na svijet s gledišta pacijenta

U terapiji zasnovanoj na svijesti taj proces nazivamo svjesnim prihvaćanjem pacijentove svijesti. Samo promatrajući svijet s gledišta pacijenta, možemo utvrditi što je dovelo do takvog stava prema stvarnosti.

Prepoznavanje primjerenosti emocija pacijenta drugi je korak. Neki od nas na psihoterapijskom području pokušavaju promatrati živote pacijenata kao film: bez nepotrebnog uključivanja, bojeći se da bi uključivanje a) narušilo terapeutovu objektivnost (koju smo sami izmislili i stavili u prvi plan, a na koju se oslanjamo pri donošenju odluka) čak i više nego na intuiciji koja je apsolutno neophodna u procesu terapije), i b) utjecat će na naše vlastito psihičko stanje (s obzirom na to da je uzimajući k srcu probleme drugih ljudi stekao reputaciju apsolutnog "ne" u sferi odnosa među ljudima).

Prelazeći na drugu zabrinutost, dopustite mi da vam skrenem pažnju na činjenicu da nesvjesno uzimanje tuđe boli blizu vašeg srca i svjesno promatranje stvarnosti iz perspektive promatrača smještenog unutar pacijenta dvije su različite stvari. To su dva različita stanja, dva različita osjeta energetskih valova! S obzirom na to da je danas najčešća metoda suočavanja s bolom oduprijeti se, ne čudi da se bojimo “nepozvanih” osjećaja i emocija. Pogotovo ako ih se može izbjeći.

Putovanje kroz gledišta zabavna je tehnika. Pomaže i izvan ureda, u komunikaciji s obitelji i kolegama. Glumci koji se mogu naviknuti na ulogu dobro su svjesni da samo preuzimanjem dijela svijesti svog lika mogu realno djelovati u njegovo ime. Upravo to moramo naučiti učiniti više u terapiji!

Razumijevanje stvarnosti u kojoj pacijent živi „iznutra“i prepoznavanje te stvarnosti kao postojeće i sadašnje polazište je za provođenje temeljne psihoterapije. Čak i ako je broj sesija ograničen.

Lilia Cardenas, transpersonalni psiholog, psihoterapeut

Preporučeni: