Doživjeti Sram U Terapijskom Procesu

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja promjena: 2023-12-17 15:46

Suočavanje sa sramom u terapijskom procesu

Osjećaji, emocije, iskustva često su fokus terapije. S njima se nije lako sastati, čak i kad je sigurno i kad postoji mogućnost da vas prihvati vaš terapeut. Jedan od najnepodnošljivijih osjećaja je sram, od njega svi bježe, pokušavaju to sakriti od svih, čak i od vlastite svijesti. Klijenti me često pitaju: "Je li moguće da to nikad ne doživiš, zauvijek se toga riješiš, nekako promijeniš kako nikada ne bi došao u dodir sa sramom?" To nije moguće … Da, postoje načini na koje ljudi koriste kako bi izbjegli iskustvo srama, ali sam osjećaj jednostavno je potisnut u nesvjesno i ne odlazi nikamo, čak nas i na razoran način truje iznutra. Da bi sram prošao, mora se doživjeti. Prekid iskustva samo nas privremeno oslobađa od boli, potisnuta emocija ili prekinuto iskustvo uvijek će težiti dovršenju i tražiti mogućnosti za očitovanje. Ovaj proces izlaže se riziku da ostane beskrajan, da nam zatrova živote, prisili nas da napustimo svoje autentično ja, izaberemo biti netko, pseudo-ja, nekako bez srama, napuhujemo lažnu osobnost koju možemo postati taocima gubeći spontanost i slobodu izražavanja. Kako bismo zadržali bilo kakvo iskustvo, potrebna nam je velika napetost, a to je jako iscrpljujuće. Međutim, sram ima svoje funkcije, bez kojih je ponekad nemoguće, uključujući i socijalizaciju. Za sve je potrebna mjera, dobra doza, određena ravnoteža. Ovo je najteži dio.

Ljudi koriste sram kao regulator ponašanja, kao način da zaustave uzbuđenje, energiju koja se čini nepotrebnom, neprikladnom ili opasnom. Zato se sram naziva društvenim osjećajem. Sram često skriva druge potrebe osobe, koje sram pokriva ili zaustavlja. Doživljavajući sram, osoba ima pristup tim potrebama. Svijest o tim potrebama približava nas upoznavanju vlastite autentičnosti, autentičnosti.

Jedna od poteškoća doživljavanja srama povezana je s doživljavanjem ranjivosti. Neki ljudi svoju ranjivost tumače kao slabost, nešto što treba izbjegavati i izbjegavati, skriveno od drugih i od sebe. Ovdje se osoba osjeća nesigurno, jer postoji izolacija, odbacivanje sebe, kao neka vrsta izdaje i želi nestati. Osoba prestaje vidjeti i osjećati podršku, podršku, jer se u vlastitoj ranjivosti odbija, čime mu se oduzima mogućnost riskiranja i oslanja se u kontaktu s drugim na njegovo prihvaćanje. Osoba gubi sebe kako se ne bi susrela s odbacivanjem drugih. Učinio je najgore stvari sebi prije nego što mu to drugi učine, a da pritom zadrži određenu kontrolu. U tom odbacivanju i izolaciji, osoba počinje stvarati svoje fantazije o vlastitoj nakaznosti i inferiornosti, a strah od odbacivanja postaje sve veći. Sram uvijek ima autora, u kontekstu života osobe postojao je netko tko ga je sramio, grdili, kritizirali i odbacivali. Prihvaćanje je bilo moguće postići samo izbjegavanjem vlastite "pogreške", u početku po mišljenju drugog, a kasnije, kao vlastite predstave o sebi. Odvija se proces introjekcije. Veliki dio introekata izaziva otrovnu sramotu i doživljava se kao vrijednosti same osobe. Tijekom terapije puno se vremena posvećuje tim trenucima promišljanja. Na ovom mjestu potrebno je puno prihvaćanja od strane druge osobe.

U suvremenom društvu ideja samodostatnosti vrlo je popularna, kao svojevrsno savršenstvo, sposobnost da se sa svim nosi sam, sposobnost da se sa svime nosi. Sa stajališta gestalt terapije, osoba se kao organizam ne promatra izolirano od okoline, svijeta drugih ljudi. Da bi zadovoljio svoje potrebe, osoba treba stupiti u kontakt, komunicirati s okolinom i tu dolazi do izražaja ideja o samoodrživosti, a na to se važno usredotočiti u terapiji. Za samoodržavanje potrebno je odgovarajuće iskustvo u podršci.

Podrška je osobito važna u doživljavanju srama. Sram se doživljava u vezi s drugim, kao nemogućnost povezivanja sa svijetom, nemogućnost prihvaćanja. Podrška će ovdje biti upravo prihvaćanje od strane druge osobe, sposobnost i sposobnost biti samo tu, određena bezuvjetnost. To iskustvo klijent doživljava u terapiji. U početku je takvo iskustvo prihvaćanja bilo potrebno djetetu u odnosima s roditeljima ili značajnim osobama, kako bi ono ostalo uz njega bez obzira na njegovu “ispravnost”, na njegove postupke, kada je zbunjeno ili uplašeno. No često se naši roditelji često ne mogu nositi sa vlastitom sramotom. Kad se mama ili tata srame vlastitog djeteta, odmah mu projektuju tu sramotu, negirajući njegovu prisutnost u sebi. To se često očituje u izrazu: "Zar vas nije sram !!!" Ovo glasi određena poruka, kažu, treba se sramiti, sramiti se, a ne ja. A dijete to često proguta, jer želi biti prihvaćeno. I naučite se sramiti sebe, i postupno se transformirati, ili bolje rečeno, nastojati biti ona koju bi ti roditelji mogli voljeti, bojeći se da će biti napušteni. No, nažalost, pravo "ja" ostaje izolirano, napušteno i samo. Često čujem od klijenata o užasnoj usamljenosti, unatoč činjenici da ti ljudi nisu sami, imaju obitelji, prijatelje, ali njihovo pravo "ja" ostaje zazidano u tamnici usamljenosti iz straha od srama i kao posljedice odbijanja. Paradoksalno je da mi, izbjegavajući samoću, sami to organiziramo.

Ljudi su dobro naučili izbjegavati sram zanemarujući samu situaciju srama, izbjegavajući vlastitu spontanost, vlastite želje i potrebe, težeći savršenstvu, beskrajno se prepravljajući. Čitav život osobe može se potrošiti na to da postane bolja osoba, zanemarujući njeno pravo ja, odnosno na izgradnju „lažnog ja“. Postoji i takva metoda kao oholost, koja se temelji na mehanizmu projekcije, kada osoba istiskuje sve što je sramotno u sebi i dodjeljuje to drugim ljudima. Svatko ima svoj arsenal načina. U terapiji osoba spoznaje i istražuje te metode, te pronalazi načine i mogućnosti za kontakt sa samim sobom, zamjenom, napuštenom. Ovo nije lak put, zadatak terapeuta je pratiti klijenta na ovom putu i ne žuriti, ne očekivati ništa, samo biti tu i prihvatiti. Zasigurno ne pomaže odvratiti klijenta da nešto zbog čega se srami, nema potrebe sramiti se, da se ne srami. Tako možete obezvrijediti osjećaj srama i dodatno odvesti klijenta u neugodnost, "pogrešnu". Ne podržava. Također nije prikladno za distribuciju savjeta, jer je to svojevrsna pozicija odozgo, a za klijenta je vrlo važno biti blizu. Isto vrijedi i za način sažaljenja klijenta, možda mu bude žao i to ne pomaže. Što onda pomaže? Odgovor je banalno jednostavan.

Prihvaćanje pomaže, ostanite blizu, iskustvo vlastitog srama.